Koliko puta ste čuli odgovor “ma neka mi je tu, ima kad” i to na pitanje POSTAVLJENO RODITELJIMA ŽENSKIH OSOBA U DVADESETIM GODINAMA- što ona i dalje živi s vama?
Što znači to ima kad?
Fokus grupa sprovedena od strane prvog ženskog ekološkog pokreta Ecopatriotizam, za žene uzrasta 22-35 godina (sa fokusom na ekonomsku nezavisnost, društvene norme, ličnu slobodu, i mentalno zdravlje), pokazala je da se žene u Crnoj Gori nalaze između slobode, normi i ekonomskih izazova.
Ajmo još jednom… Što znači to ima kad? To u ovoj našoj sredini podrazumijeva da ste i dalje dominantno premlade da se odvojite od roditelja, da i dalje morate biti pod nadzorom (da da), i da i dalje nemate ekonomsku nezavisnost koja vam može omogućiti da plaćate stan i režije i da to bude isplativo, jer minimalac od 450 eura je dovoljan da pokrije samo kiriju i eventualno režije u slučaju da iznajmite garsonjeru ili manji stan. Teško na početku poslovne karijere dobijamo više. Platni raspon 450-700 je nedovoljan za samostalnu egzistenciju. Većina ispitanica ukazuje da nemaju sve alate ni znanja potrebna za ekonomsku nezavisnost, pri čemu se odgovori ravnomjerno raspoređuju – 28,6% navodi potrebu za dodatnim edukacijama, kursevima i informacijama o zaradi i upravljanju novcem.
Sistemska rješenja (finansijska pomoć, kolegijalnost) takođe su važna za 14,3% njih, dok se veća tolerancija na roditeljsko odsustvo javlja kao specifičan izazov iste zastupljenosti.
· Povećanje zarade u skladu s inflacijom- 14,3%
· Informacije o dodatnim poslovima i obuke za njih- 14,3%
· Zavisnost od razvoja tehnologije i veće mogućnosti u mladosti po 7,1%.U pogledu prepreka i najvećih izazova (87,5%) sa kojima se suočavaju u pokušaju da postignu finansijsku stabilnost i nezavisnost, ispitanice kažu da su u jednakim procentima sa po 12,5% zastipljene visoke cijene, ograničene mogućnosti zarade, neupućenost, nepodrška, strah od rizika, ograničene mogućnosti zarade i odsustvo podrške okoline ravnomjerno. Zabrinjavajuće je što 12,5% žena još uvijek i ne pokušava da postigne finansijsku nezavisnost, što može ukazivati na osjećaj bezizlaznosti.
Dodajmo tome i činjenicu da nad ženama u ranom reproduktivnom periodu crnogorski feudokapitalizam konstantno drži mač potencijalnog majčinstva kao otežavajuće okolnosti (da, da… u dvadeset prvom vijeku) i njegovo konstantno stavljanje na crvenu listu uslova za stalno zaposlenje. Sve ovo nas dovodi do toga da imamo kad. Strah od rizika i autentičnosti, osjećaj da je “kasno” sa 33 godine, i teškoće u donošenju odluka pojavljuju se kod 12,5% učesnica po stavci.
Neizostavni su i ovi faktori:
· Razočarenje u rukovodstvo i političare
· Strah od autentičnosti
· Odustvo ograničenja
· Teškoća u donošenju promjena zbog straha
· Trenutno nema ciljeve vezane za velike promjene
Da spavamo same u stanu i osjetimo samostalini život na svojoj koži, o svom “trošku” bez čuvene grbače roditelja ili partnera koji voli što smo domaćice, i koji jedini to voli?
Da sazremo, pa makar i u petoj deceniji ako nam je ćef jer to je u redu? DA!
Čak 87,5% žena smatra da društvene norme djelimično utiču na njihove životne izbore, posebno kada je riječ o karijeri, izgledu i ponašanju.
“Ne utiču uopšte”- 12,5%.Da ośetimo čari balansa i prisustva u svojoj koži. Da ne živimo hormonski disbalans.
Na pitanje o balansu, odgovori su vrlo raznovrsni, ali gotovo sve (100%) izražavaju potrebu za ličnim prilagođavanjima- bilo kroz bolju organizaciju, fleksibilno radno vrijeme ili emocionalno prilagođavanje.
Da ośetimo ljepote majčinstva u dvadesetim i ranim tridesetim, četrdesetim ili pedesetim. To je naša stvar, i naša je stvar to što smo optimistične!
Kada je riječ o sposobnosti donošenja odluka 18,75% žena kaže: “moj život, moja odluka”, dok ostale izražavaju različite stepene samostalnosti, pri čemu nijedna ne osporava svoju sposobnost- samo načine na koje dolaze do odluka.
Velika većina žena, 62,5%, navodi da imaju apsolutnu podršku okoline, dok 37,5% osjeća djelimičnu podršku.
Iako je ohrabrujuće, i dalje postoji prostor da se ojača mreža podrške, posebno u kontekstu spoljnog pritiska koji neki i dalje osjećaju, posebno kad je riječ o majčinstvu (18,75%).
Da živimo onako kako bi šćele i da shvatimo da je moć tuđih očekivanja u našim rukama.
Ideja emocionalne stabilnosti i samopouzdanja naišla je na jednoglasno odobravanje- 100% ispitanica smatra da je ta ideja sjajna. Ipak, na putu ka tome, najčešće prepreke su samokritičnost, očekivanja drugih, finansijski stres i “traumice” na kojima se još radi. Kao olakšanje, mnoge žene koriste tehnička pomagala, planiranje aktivnosti, unaprijed pripremljene obroke, ali i odmor. Međutim, otežavajući faktori su prisutni: od mjerenja prema tuđim normama, do potrebe da se opravda svaki zarađeni cent.
I onda posljedično da volimo koga hoćemo, da ne volimo koga ne želimo, da lakše prelazimo s posla na posao, da samostalno odlučujemo, da ne trpimo, da ne ćutimo, i da konačno shvatimo da nemamo kad.
Odgovori na pitanje o ulozi žene u društvu otkrivaju oštru svijest o sistemskim problemima. Žene su pokretači promjene, ali i dalje djeluju unutar sistema koji “nije podržavajući”, sa predrasudama i nedostatkom konkretnih olakšica poput menstrualnog odsustva. Neki odgovori opisuju društvo kao ono koje “treba da se liječi”, a posebno je upečatljiv komentar o “kolektivnom Edipovom kompleksu”, koji ukazuje na dublje psihološke obrasce u odgoju i partnerskim odnosima.
Promjene su često intimne bitke. Kada govorimo o vjerovanju u promjene, sve ispitanice ih smatraju mogućima, ali pod različitim uslovima: za npr. 12,5% ključ je odlučnost i istrajnost, dok druge ističu vrijeme, promjenu okruženja, podršku najbližih ili postavljanje ličnih granica.
Anketiranje ove fokus grupe pokazuje da žene danas ne traže idealne uslove, već realne alate i podršku.
Kada je riječ o korisnim sadržajima, žene žele kreativne i edukativne materijale, ali i grupe podrške, webinare, savjete za stres, anegdote i priče sa poukom- svi ovi sadržaji zastupljeni su po 12,5%. Mentorstvo bi bilo jako značajno za 37,5% ispitanica, dok 62,5% kaže da bi im to možda značilo, što ukazuje na potrebu za strukturom i međusobnom solidarnošću. Štaviše, čak 62,5% žena bi jako koristilo mjesto za razmjenu iskustava sa drugim ženama, a preostale 37,5% to smatraju djelimično korisnim. Zaključak: žene ne očekuju savršenstvo, već djeljivu odgovornost- u porodici, na poslu i u društvu. Iznad svega, njihovi odgovori ne traže sažaljenje. Oni traže prostor, razumijevanje, znanje, zajednicu i priliku. A ako ih dobiju, spremne su da naprave promjene- ne samo za sebe, već i za buduće generacije žena.