Ovaj naslov ćemo tretirati kao produženu ruku analize emocionalnih iskustava žena u Crnoj Gori putem ankete koja se bavila istraživanjem stida i krivice kod žena iz Crne Gore, starosti 35-50 godina, i pružila uvid u emocionalne izazove sa kojima se suočavaju. Istu su sprovele aktivistkinje prvog ženskog ekološkog pokreta Ekopatriotizam.
Od trenutka kada progovori, crnogorska žena uči o sramu. Uči da spusti pogled kad je hvale, da ne diže glas kad je ljuta, da ne pokazuje suze kad je boli. Uči da se ne smije preglasno, da joj korak ne bude previše slobodan, da ne zauzima previše prostora. Uči da bude neupadljiva, ali prisutna. Snažna, ali ne previše. Uči da nije ona ta koja odlučuje kada će biti dovoljno dobra.
Raste između dvije suprotstavljene sile – između ljubavi i dužnosti, između očekivanja i želja, između onoga što jeste i onoga što bi trebalo da bude.
Većina žena (32%) tvrdi da su se oslobodile stida i krivice, dok 28% vjeruje da su ovi osjećaji duboko ukorijenjeni u vaspitanju i društvenim normama. Ipak, 24% njih i dalje osjeća jaku krivicu i stid, dok manji broj (12%) krivicu pripisuje svojim prošlim odlukama. Iako mnoge žene govore o oslobađanju od ovih osjećanja, mnoge još uvijek nose emotivnu težinu prošlih iskustava. Stid u određenim situacijama osjeća 4% ispitanica.
Sram i krivica dolaze zajedno, kao nevidljiva ruka na ramenu, podsjećajući je da se preispita prije nego što kaže „ne“, prije nego što izabere sebe, prije nego što odluči da ode. Kada je djevojčica, uče je da ne bude “previše”- previše slobodna, previše iskrena, previše svoja. Ako se popne na drvo i poderu joj se pantalone, to nije samo nestašluk- to je sramota. Ako se igra s dječacima i zadrži ih pogledom sekundu duže nego što treba, to je opomena.
“Sjeti se čija si” govore joj, i u toj rečenici nije samo porijeklo, već i upozorenje- da nikad ne bude samo svoja. Kad postane djevojka, sram dobija novu težinu. Sada nije samo njena odgovornost da bude dobra- sada je njena odgovornost da bude čista, dostojanstvena, neokaljana. Ako joj se ruka zadrži na nečijoj ruci, ako se njeno ime provuče kroz nečija usta u pogrešnom kontekstu, krivica se veže za njena leđa. Nije važno šta je istina – važno je šta se priča. I uvijek se priča.
Kad postane žena, već zna- u ovoj zemlji, njen karakter se ne mjeri po njenim djelima, već po tome koliko je umjela da izbjegne tuđe sudove.
Najveći broj žena (36%) osjeća krivicu jer nisu ispunile očekivanja (porodična i društvena), dok 24% osjeća krivicu zbog odnosa sa porodicom. Čak 20% žena osjeća krivicu zbog prošlih grešaka, dok 12% to pripisuje emotivnim i partnerskim odnosima. Samo 4% ispitanica smatra da nisu osjećale krivicu jer su postupale u skladu sa vlastitim uvjerenjima. Stid zbog nedostatka samopouzdanja i nesigurnosti u životu- 4%.
Kada je riječ o razumijevanju osječaja stida i krivice, 30% žena svjesno potiskuje iste, dok 26% smatra da su ta osjećanja povezana sa unutrašnjim emocijama; 16% povremeno osjeća stid i krivicu, a isti broj žena vjeruje da su ta osjećanja stalno prisutna. Manji postotak (12%) smatra da su ti osjećaji bili manje izraženi.
Ako rodi dijete, ali ne na „vrijeme“, osjeća krivicu.
Društvene uloge oblikovale su vjerovanja većine žena, ali 28% njih se protivi tim ulogama, dok 24% priznaje da su bile pod uticajem tih normi. Njih 16% shvata da su to samo društvena očekivanja, u istom broj ispitanice su se trudile da zadovolje društvene norme i očekivanja drugih dok je 12% žena sklono da ih prihvati. Samo 4% žena kaže da ih društvene uloge nisu oblikovale.
Ako odluči da se posveti poslu, ali ne i porodici, osjeća krivicu.
Povodom pritiska zbog društvenih očekivanja prema ženama 33% žena povremeno osjeća pritisak da se ponašaju prema određenim društvenim normama, dok 30% smatra da pritisak dolazi od drugih žena, društva ili svih. 24% žena ne osjeća pritisak, dok 13% razumije pritisak, ali se ne povodi za njim.
Ako ne trpi, ako ne ćuti, ako ne ostane- kriva je. Uvijek negdje kriva. I tako, cijeli život, uči kako da balansira na ivici između svoje sreće i tuđih očekivanja. A sram je uvijek tu– u nesigurnosti pred ogledalom, u povijenim ramenima kada prolazi kroz selo, u tišini kada zna da bi trebalo da progovori.
Pritisak da bude “savršena majka” ili “savršena partnerka”: 52% žena povremeno osjeća pritisak, dok 28% ne osjeća nikakav pritisak. Ovo sugeriše da, iako mnoge žene osećaju težinu tih očekivanja, postoji i značajan broj onih koje se ne podvrgavaju tim pritiscima.
Ponekad osjećam pritisak zbog vlastitih očekivanja (12%) i straha u vezi sa vaspitanjem djece (4%) ukazuju na unutrašnje konflikte koje žene doživljavaju pokušavajući zadovoljiti idealne standarde. Manji postotak žena osjeća pritisak zbog pritiska porodice (4%), što pokazuje da društvena očekivanja ne dolaze uvijek samo od porodice.
Ali nekad, u nekom trenutku, možda shvati- da taj sram nije njen.
76% žena smatra da je moguće osloboditi se stida i krivice, dok 10% vjeruje da je to težak proces koji zahtijeva puno truda. Manji broj ispitanica (8%) navodi da nemaju osjećaj stida i krivice, dok 6% vjeruje da je to moguće uz konstantan rad na sebi.
Možda shvati da ta krivica nije urođena, već nametnuta. Da može da se uspravi, da može da diše punim plućima, da može da kaže „dosta je“.
Kako društvo može pomoći ženama da se oslobode stida i kontekstu majčinstva i partnerstva? Ispitanice kažu:
- Edukacija i otvorena komunikacija: 28%
- Podrška kroz rad i društveni angažman: 14%
- Rodna ravnopravnost i jednakost: 14%
- Podrška kroz udruženja i zajedničke inicijative: 12%
- Fokus na mentalno zdravlje i emocionalnu pismenost: 12%
- Finansijska nezavisnost i podrška kroz servisne usluge: 10%
- Pristup podršci i radionicama na temu majčinstva i partnerstva: 6%
- Razumijevanje i poštovanje od strane društva: 4%
Možda shvati da nije odgovorna za tuđe priče, da nije dužna da bude manja da bi bila prihvaćena. Možda.
Roditelji su imali najveći uticaj na oblikovanje vrijednosti i vjerovanja žena (64%). Manje su uticale škola i društvo (16%), dok 12% žena samostalno oblikuje svoja uvjerenja. Mali broj ispitanica (8%) spominje uticaj bake ili starije rodbine.
A možda će njena kćerka biti ta koja će konačno odbaciti taj teret.
Majčinstvo i odgovornost prema djeci (28%) su najvažniji faktori zbog kojih žene razmatraju svoja prošla iskustva i uvjerenja, kako bi osigurale bolju budućnost za svoju djecu. Razumijevanje grešaka iz prošlosti i želja da ih ne ponove sa djecom (17%) ukazuje na svijest o vlastitim greškama i potrebu za samopoboljšanjem u vaspitanju. Samokritika i preispitivanje vlastitih odluka (11%) pokazuju da žene često analiziraju svoje izbore, naročito u vezi s prošlim iskustvima. Odnos prema djeci i prenošenje naučenog (11%) takođe ukazuje na važnost roditeljstva i prenosa vrijednosti.
Ostali faktori, njih 33%, kao što su susreti sa novim idejama, ljudima i knjigama, zdrav razum i bolest kao podsticaj za razmišljanje o životu ukazuju na različite izvore inspiracije i promjena u mišljenju. Strahovi povezani sa starijom dobi pokazuju kako proces starenja utiče na preispitivanje životnih vrijednosti.
Da u Crnoj Gori nije sve tako crno govori činjenica da bi se 74,07% žena osjećalo slobodno kada bi se oslobodile stida i krivice povezane sa svojim vaspitanjem, što ukazuje na želju za emocionalnom slobodom i većim samopouzdanjem.
Prelijepa činjenica, zar ne?
Ako odluči da se posveti poslu, ali ne i porodici, osjeća krivicu.
Povodom pritiska zbog društvenih očekivanja prema ženama 33% žena povremeno osjeća pritisak da se ponašaju prema određenim društvenim normama, dok 30% smatra da pritisak dolazi od drugih žena, društva ili svih. 24% žena ne osjeća pritisak, dok 13% razumije pritisak, ali se ne povodi za njim.
Ako ne trpi, ako ne ćuti, ako ne ostane- kriva je. Uvijek negdje kriva. I tako, cijeli život, uči kako da balansira na ivici između svoje sreće i tuđih očekivanja. A sram je uvijek tu– u nesigurnosti pred ogledalom, u povijenim ramenima kada prolazi kroz selo, u tišini kada zna da bi trebalo da progovori.
Pritisak da bude “savršena majka” ili “savršena partnerka”: 52% žena povremeno osjeća pritisak, dok 28% ne osjeća nikakav pritisak. Ovo sugeriše da, iako mnoge žene osećaju težinu tih očekivanja, postoji i značajan broj onih koje se ne podvrgavaju tim pritiscima.
Ponekad osjećam pritisak zbog vlastitih očekivanja (12%) i straha u vezi sa vaspitanjem djece (4%) ukazuju na unutrašnje konflikte koje žene doživljavaju pokušavajući zadovoljiti idealne standarde. Manji postotak žena osjeća pritisak zbog pritiska porodice (4%), što pokazuje da društvena očekivanja ne dolaze uvijek samo od porodice.
Ali nekad, u nekom trenutku, možda shvati- da taj sram nije njen.
76% žena smatra da je moguće osloboditi se stida i krivice, dok 10% vjeruje da je to težak proces koji zahtijeva puno truda. Manji broj ispitanica (8%) navodi da nemaju osjećaj stida i krivice, dok 6% vjeruje da je to moguće uz konstantan rad na sebi.
Možda shvati da ta krivica nije urođena, već nametnuta. Da može da se uspravi, da može da diše punim plućima, da može da kaže „dosta je“.
Kako društvo može pomoći ženama da se oslobode stida i krivice u kontekstu majčinstva i partnerstva? Ispitanice kažu:
- Edukacija i otvorena komunikacija: 28%
- Podrška kroz rad i društveni angažman: 14%
- Rodna ravnopravnost i jednakost: 14%
- Podrška kroz udruženja i zajedničke inicijative: 12%
- Fokus na mentalno zdravlje i emocionalnu pismenost: 12%
- Finansijska nezavisnost i podrška kroz servisne usluge: 10%
- Pristup podršci i radionicama na temu majčinstva i partnerstva: 6%
- Razumijevanje i poštovanje od strane društva: 4%
Možda shvati da nije odgovorna za tuđe priče, da nije dužna da bude manja da bi bila prihvaćena. Možda.
Roditelji su imali najveći uticaj na oblikovanje vrijednosti i vjerovanja žena (64%). Manje su uticale škola i društvo (16%), dok 12% žena samostalno oblikuje svoja uvjerenja. Mali broj ispitanica (8%) spominje uticaj bake ili starije rodbine.
A možda će njena kćerka biti ta koja će konačno odbaciti taj teret.
Majčinstvo i odgovornost prema djeci (28%) su najvažniji faktori zbog kojih žene razmatraju svoja prošla iskustva i uvjerenja, kako bi osigurale bolju budućnost za svoju djecu. Razumijevanje grešaka iz prošlosti i želja da ih ne ponove sa djecom (17%) ukazuje na svijest o vlastitim greškama i potrebu za samopoboljšanjem u vaspitanju. Samokritika i preispitivanje vlastitih odluka (11%) pokazuju da žene često analiziraju svoje izbore, naročito u vezi s prošlim iskustvima. Odnos prema djeci i prenošenje naučenog (11%) takođe ukazuje na važnost roditeljstva i prenosa vrijednosti.
Ostali faktori, njih 33%, kao što su susreti sa novim idejama, ljudima i knjigama, zdrav razum i bolest kao podsticaj za razmišljanje o životu ukazuju na različite izvore inspiracije i promjena u mišljenju. Strahovi povezani sa starijom dobi pokazuju kako proces starenja utiče na preispitivanje životnih vrijednosti.
Da u Crnoj Gori nije sve tako crno govori činjenica da bi se 74,07% žena osjećalo slobodno kada bi se oslobodile stida i krivice povezane sa svojim vaspitanjem, što ukazuje na želju za emocionalnom slobodom i većim samopouzdanjem.
Prelijepa činjenica, zar ne?